Neslužbeni blog
ViN
Vrijednost udjela braniteljskih dionica
14.7.2014. - 396.84 Kn                                                                                  Najviša dosadašnja vrijednost udjela: 858,27 Kn
11.7.2014. - 397.09 Kn                                                                                  Najniža dosadašnja vrijednost udjela: 396.76 Kn
10.7.2014. - 396,76 Kn
Blog
srijeda, listopad 1, 2008

Na današnji dan prije sedamnaest godina, u sami cik zore, taman kad sam se digao i spremao da idem u mjesnu zajednicu u kojoj je bio organiziran prvi dragovoljački odred a gdje sam taj dan trebao biti dežurni, odjeknule su prve detonacije i označile početak rata u gradu za koji nitko nije vjerovao da će biti napadnut. Nitko osim nas malobrojnih koji smo pokušavali organizirati kakvu takvu obranu juga Hrvatske. Izletio sam ispred zgrade u kojoj sam stanovao i vidio avion koji je prelijetao preko naselja i istresao rakete na odašiljač Srđ. Mlad sam bio, mlad, lud i zbunjen ali kroz mene je prostrujao neki ponos jer ćemo i mi Dubrovčani imati priliku stvarati novu Hrvatsku. O kako sam bio glup. Veselio sam se ratu.

Isto popodne sam s puškom M48 u ruci, pet metaka u njoj i isto toliko u džepu tamnih farmerica, ruksakom koji je već par mjeseci bio spreman i čekao da ga zgrabim i bacim na leđa, malim nožićem i baterijskom lampom upućen u Konavle na prvu crtu. Jedan dio ekipe je upućen na Osojnik, a jedan na Brgat. U Konavle smo išli Miro, pokojni Mario Papac, Robo Curić, još par meni nepoznatih ljudi i ja. Putem smo u nekakvom klimavom i razdrndanom kombiju sjeckali prste na rukavicama, vezivali crne trake oko glave i pjevali bodreći se međusobno i uživajući u činjenici da idemo braniti Domovinu. Bio sam uvjeren tada da će nas u Konavlima dočekati najmanje petsto suboraca te da će nas mještani čašćavati suhim smokvama i rakijom. U kojoj sam zabludi bio.

Kad smo nakon duže vožnje stigli u Grudu dočekalo nas je prazno selo. Nije bilo ni mještana, ni suhih smokava, ni suboraca, ni psa, ama baš nikoga. Uz jedan zid je bio parkiran nekakav automobil na kojem nije bilo kvadratnog decimetra koji nije bio izbušen gelerima. Jedan od ovih koji su bili s nama je otvorio vrata automobila. Prizor koji sam ugledao sledio mi je krv u žilama. Unutra je bio neki civil kojeg je granata zatekla u pokušaju da pokrene auto i pobjegne iz pakla. Ta mi je scena ostala urezana u pamćenje za cijeli život. Nismo stigli niti promisliti što bi sa pokojnikom trebali raditi kad je odnekud iz daljine odjeknula detonacija, a onda skoro istovremeno, uz jedan jezivi „viiiz“, tenkovska granata je preletjela tek nekih metar dva iznad naših glava i eksplodirala u brdu odmah iznad ceste. Bilo je to naše vatreno krštenje. Bio je to prvi susret sa užasom koji će potrajati dugačkih četiri i pol godine.

Rastrčali smo se u potrazi za zaklonom. Stotinjak metara dalje iza neke kuće smo spazili dvojicu specijalaca MUP-a koji su gestikulirali rukama da trčimo prema njima. Samo ih je čudo poslalo k nama mislio sam tad. Jedan od njih je bio moj prijatelj Joško. Pored njih je bio parkiran kombi kojim smo došli. Poslije smo saznali da je selo od jutra bilo prazno a da je samo manja grupa specijalne policije ostala da pokuša spriječiti prodor Crnogoraca iz pravca Debelog brijega. Ovaj dvojac je snimio naš kombi i pošto su znali da idemo direktno u pakao, pred tenkovske cijevi, zaustavili su kombi u povratku te potrčali prema nama da nas maknu sa čistine na kojoj smo se našli. Da smo ostali još par sekundi vjerojatno bi nas zadesila ista sudbina kao onog nepoznatog čovjeka u izbušenom automobilu jer druga je granata pogodila sami rub kuće, metar daleko od izbušenog automobila. Čim smo stigli u kakav takav zaklon ubacili smo se u kombi i punim gasom uputili u Čilipe gdje je trebao biti krizni stožer i zapovjedništvo obrane Konavala, međutim po dolasku u Čilipe, gdje smo našli tek nešto stanovnika naoružanih lovačkim puškama, shvatili smo da smo u stvari mi, uz one specijalce i ovih nekoliko stanovnika, jedini branitelji ovog dijela dubrovačkog ratišta. Zapovjedništva nije bilo nigdje. Točnije, već su se bili razbježali prema Cavtatu i Dubrovniku.

Iz Čilipa smo poslani u Konavoska brda prema selu Stravča gdje smo kao pojačanje trebali pomoći pri spriječavanju prodora trebinjskih četnika sa vojnog poligona Grab prema Zvekovici i Cavtatu. U Stravči smo prenoćili da bi cijeli sutrašnji dan proveli na jednoj maloj čuki, smrzavali se, gladovali jer dva dana nismo ništa jeli i čekali smjenu. Promatrali smo pokrete četnika (bili su to prvi četnici koje sam vidio tijekom rata), četničkih tenkova, samohotki, transportera i kamiona. Imali su više tenkova nego mi ljudi pod oružjem, no, vrijeme će pokazat, nisu imali ono što smo mi imali – srce. Negdje kasno popodne tog dana u daljini smo čuli zvuk elise helikoptera. Približavao nam se a pošto smo znali da mi takvo što nemamo te da može biti samo četnički, zgrabio sam prastari mitraljez na kojem je bio ugraviran orao sa kukastim križem i 1939. kao godina proizvodnje, namjestio ga u rašlje jedne grane, ubacio metak u cijev, pri čemu je ručica zatvarača otpala i ostala mi u ruci, i molio Boga da ne leti visoko jer bi ga bilo nemoguće gađati te da ovaj prastari mitraljez opali. Preletio nas je na tolikoj visini da ga je teško bilo uočiti a kamoli pucati po njemu. Kad se smrklo stigla nam je smjena pa smo otišli na zsluženi odmor, najesti se i napuniti baterije za treći ratni dan. Odlučili smo otići doma, javiti se svojima da ne brinu s namjerom da se pred zoru vratimo natrag. Putem smo shvatili da Konavle doslovno gore.

Nastavit će se

vin @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Autorska prava

Copyright © ViN 2006. - 2014.
Kompletan sadržaj ovog bloga zaštićen je Zakonom o autorskim pravima. Nije dozvoljeno kopirati niti bilo gdje objavljivati nijedan dio sadržaja bloga bez znanja i odobrenja autora. Neovlašteno korištenje bilo kojeg dijela bloga, bez dozvole vlasnika autorskih prava, smatra se kršenjem autorskih prava vlasnika bloga i podložno je tužbi.
Tracker
eXTReMe Tracker